Nakon neprospavane noći zbog velike navale obožavateljica radi intervjua za Mojfaks.com (lažem, zbog kolokvija) ekipa Menzanja krenula je u nove pobjede. Na redu je Agronomski fakultet, veliki misterij, te menza u koju još nismo zalazili. Potkovani mnoštvom informacija krenuli smo na Agronomski fakultet, onu veliku zeleno-žutu zgradu na Hondlovoj. Pošto nam ponos nije dozvoljavao da upitamo nekoga gdje je ulaz i s obzirom da je naša mogućnost snalaženja na nepoznatim prostorima nadprosječna, ulaz smo pronašli tek nakon što smo se samouvjereno nosom triput zabili u zaključani sporedni ulaz. Faks je dosta miran i sterilan, podsjeća na bolnicu, a zabrinuta lica koja smo susreli ne čekaju dijagnozu već rezultate kolokvija. Samouvjereno prolazimo kroz faks i tražimo menzu. Menze nema. No, ima prepariranih životinja. Menzanje je animal friendly blog, pa smo zastali da se zadivimo preprariranoj kuni. Izgledala je dosta zastrašujuće iza stakla. Možda se pitate zašto se preparirani ris nalazi na Agronomskom fakultetu? E pa ne nalazi se, a ne nalazimo se ni mi. Google je naš najbolji prijatelj, a najbolji prijatelj nam je dao informaciju da nismo na Agronomskom fakultetu, već na Šumarskom. Kakvi debili… Na svu sreću Agronomski fakultet udaljen je samo par koraka od naše trenutne destinacije, pa smo povrijeđenog ega i pomoću uputa našeg najboljeg prijatelja krenuli prema njemu. Bilo je vrijeme da uključimo svoje senzore za menzu (da, to mi imamo, nemojte biti ljubomorni) i nakon samo par metara nanjušili smo miris današnjeg menija popraćen uz zvukove udaranja pribora u tanjur. Vođeni mirisom i zvukom ulazimo u podrum Agronomskog fakulteta (ovaj put stvarno), a osjećaj je kao da smo ušli u pariške katakombe. Istina, nije bilo kosturskih glava i mi nikad nismo bili u pariškim katakombama, no siguran sam da se ova dva iskustva mogu usporediti. Ulazimo u menzu, manja je nego što smo očekivali, u redu stoji par ljudi i atmosfera je jako „domaća“, teta koja ti provuče iksicu doslovno svakog studenta zna poimence i sa svakim je imala nešto za popričati, pa smo se osjećali kao da ovdje ne pripadamo. Čudan termin, pripadnost menzi, za kojeg smo potpuno shvatili što znači. Vadim novčanik i shvaćam da u njemu nema iksice. Sočnim psovkama sam počastio ljude u redu i ovim putem im se ispričavam na tome. Na svu sreću kolega mi je posudio svoju, pa sam brže bolje morao smisliti što ću jesti. U ovoj menzi se za razliku od ostalih prvo naručuje pa se tak onda dobije na tanjuru, a ja sam se odlučio na… PART 1 Mesne okruglice i zelenu salatu. Da, samo to. Ne zato što nisam želio više, već zato što na popisu jela nije stajao pire krumpir, pa sam mislio da se uz mesne okruglice podrazumijeva i pire krumpir. Možda malo glupo razmišljanje s moje strane, ali tko jede mesne okruglice bez pirea? Mesne okruglice su bile fantastične, umak je bio dovoljno kremast i podsjetile su me na mesne okruglice koje mi mama s puno ljubavi sprema kod kuće. Kao što vidite imao sam samo žlicu, pa sam par komadića zelene salate pojeo rukama, kao Genghis Khan. Salata je bila dobro začinjena, hrskava i osvježavajuća. No, ostao sam gladan i bez iksice, najgora noćna mora svakog studenta polako je postajala stvarnost. PART 2 Potraga za iksicom je počela, izlazimo iz menze i trčimo na tramvaj za EFZG gdje sam ju zadnji put koristio kako bih uzeo klasični doručak, sendvič s tunom (5 od 5 pudinga). „Jel tu možda ostala moja iksica?“ upitao sam tetu. Promrmljala je nešto što nisam razumio i zahvalio sam joj se jer ponovo mogu jesti, pa sam takav sretan, ali još uvijek gladan otišao u menzu EFZGa. Nisam se htio kockati i igrao sam na sigurno, pa sam uzeo bečki, blitvu s krumpirom, zelje i kolač koji je trebao zaokružiti čitavu priču. Bečki je bio sočan i uvijek je dobar izbor, a blitvu s krumpirom ili mrzite ili volite, vjerojatno zbog blitve, ne krumpira. Ja je iz nekog razloga volim i teško je opisati što je čini dobrom ili lošom. To je jednostavno blitva. Zelje za razliku od blitve nije konstanta, uzmem ga skoro svaki put i nikad ne znam što očekivati, slatkasto ili gorko, nekad mekano, a u zadnje vrijeme je nekako „tvrđe“, teže se žvače i iskreno bih htio saznati koji je razlog tome. Zelje i ja imamo love-hate relationship i mislim da ga neću jesti bar 5 godina nakon završetka faksa. Kolač se zove Berliner i iskreno bi mi lakše bilo da se pivo zove tako jer nisam siguran koliko su njemci vrsni slastičari. Izgleda kao svaka rođendanska torta koju bi kao klinci jeli na rođendanima, a one mi nisu u najboljem sjećanju. Po okusu je dobar, punjen generičnom čokoladnom kremom i ne toliko suhim biskvitom, no nažalost se raspada i problem ga je nabosti na vilicu, kao da ne želi biti pojeden. Najgora studentska noćna mora pretvorila se u predivan san, pa sam se i više nego sit mogao uputiti na kavu gdje inače diskutiramo o najvažnijim temama današnjice. Sport, izlasci i žene. Na Agronomskom fakultetu nisam se dobro proveo, no naučio sam kako menza može davati osjećaj pripadnosti. Ne vjerujem da je to zbog toga što ne studiram tamo jer ovaj osjećaj nemam u drugim menzama. Što se jela tiče ocjene bi mogle biti raznolike, no ovog sam puta odlučio dati ocjenu avanturi. ZA OVU AVANTURU MENZANJE DAJE:
0 Comments
Leave a Reply. |
ArchivesCategories
All
|