SC hrani toliko studentskih usta da bi bio red da ga recenziramo u njegovoj potpunosti, tako da sam se uputio u takozvanu „brzu“ u SC-u. Bio sam već tamo prije tako da otprilike znam što me čeka, ali ključna riječ je otprilike. Nikad se nezna s našim menzama. Išao sam s kolegom s faksa koji je morao obaviti težak posao uzimanja ugovora iz Student Servisa, posao koji je trajao oko 34 sekunde tako da smo se jako umorili, on hodajući do pulta, ja sjedeći i čekajući. Izmučeni i pregladnjeli krenuli smo stepenicama dolje prema „brzoj“. Ovdje se odma na šalteru i plaća hrana i vidi se što je u ponudi (ono čega danas nema piše markerom – „NEMA“). Gledam ja, izbor je ogroman, a sve zvuči bolje od boljeg. Lignje, piletine, pohano ovo pohano ono, nešto sa žara itd. Dobro da nema nešto ispod peke (inače bi to uzeo). Nakon nepristojno dugog razmišljanja i konzultacija s kolegom odlučujem se za pljeskavicu sa sirom, pohane šampinjone i kroasan. I sok mali onaj. Dala mi je teta račun dug kao da sam u Konzumu kupovao. Pa sam malo to proučavao, dok se ja snađem. Krenem s tacnom po svoje meso, ne vidim nigdje ništa mljeveno, prepade se, kad ono kuharica otvara neku zatvorenu kantu i vadi tu pljeskavicu koja jako dobro izgleda. Ostatak uzimanja hrane prošao standardno. Uzeo sam dvije vilice nemam pojma zašto. Zato jer mogu. Ova „brza“ izgleda bolje od prave menze u SC-u. Izgleda kao neki osnovnoškolski boravak, dok menza malo baca na seriju Zakon braće. Poskrivećki (ako mene živciraju slikači hrane, onda vjerovatno, tj. sigurno i ja druge) sam poslikao ove divote što sam uzeo i bacio se na posao.
Jako ugodan odlazak na hranjenje, praktički sam u svemu uživao. Kombinacija pljeskavice i gljiva podsjetila me na plate s mješanim mesom s raznih proslava. A to je jako jako dobro. SUD MENZANJA – 4,5 od 5 samo zbog starog kroasana.
0 Comments
Ovaj puta bili smo u kampusu na Borongaju i probali menzu tamo. Menza ima dvije linije, izabrali smo lijevu, što se pokazalo greška, ali nema veze. Trebali bi uvijek desno samo desno, jel tako? Što se tiče izgleda menze, ovo je stvarno jedna od ljepših jer je velika i ima više nego dovoljno prostora za sve studente kampusa kao i neke padobrance poput nas. Izbor nije bio baš velik iako smo bili oko pola 2 znači taman prije navale svih gladnih studenata s kampusa i kojeg padobranca. Juhe nije bilo tako da smo odmah skočili na glavno jelo, a onda je došlo i najveće razočaranje jer nije bilo ni deserta osim pudinga. Kaže se glad je najbolji kuhar pa da vidimo može li glad pomoći kod svih propusta. Glavno jelo je bilo pečeno meso s rizibizijem te umakom od gljiva. Izrazito neobična kombinacija, kao da netko Stipu Pletikosu stavi u napad, a Milana Rapaića na gol, ali izgledala je primamljivo i najbitinije od svega bila je dovoljno velika da se barem malo utaži glad. Ili je tako barem izgledalo. Meso je bilo dobro pečeno, ali nož je bio toliko tup da je unatoč dobro pečenom mesu svejedno bilo dosta teško rezat. Vjerojatno bih svojim prstima mogao preciznije izrezat meso nego s tim nožem. Rizibizi sa umakom od gljiva nije trebalo rezati i bio je jako dobar i svakako preporučam da probate napraviti i kućnu verziju. Kućnu verziju rizibizija s umakom od gljiva, ne kućnu verziju nekih drugih stvari koje su bile popularne u kućnom izdanju. Salata je bila standardno dobra kao i pudinzi s kojima se nikada ne može fulati. Na puding u zagrebačkim menzama možemo računati kao na Michaela Jordana u važnim utakmicama NBA finala. #clutchpuding Sve u svemu, ova menza će dobiti ocjenu 3 jer je hrana bila odlična, ali manjak izbora ipak je presudio. Ocjena je padala brže od studenata prava na ispitu rimskog prava jer je nedopustivo da je izbor ovako loš. Pošto smo već etablirani stručnjaci u polju ocjenjivanja menzi, naša preporuka je poboljšati ponudu tako da bude više jela, juha i deserata dostupno tokom čitavog radnog dana te ponekad uložiti u nekoga tko će naoštriti noževe(može i na studentski ugovor). Petak je, trebao bi to biti dobar dan, vikend počinje jel? Vrijeme je ipak odlučilo malo pokvariti taj početak vikenda i kiša je padala kao da nikada prije nije padala pa sada mora uloviti one prosjeke koje razni znanstvenici računaju, a djeca u osnovnim i srednjim školama uče napamet. U takvoj situaciji hrana bi mogla popraviti ovaj tmurni dan, i stajanje u redu davalo je nadu, ali onda je dan ponovo krenuo na lošije. No, krenimo redom. Mjesto radnje FER, vrijeme radnje negdje oko 13 sati, interijer, akcija... Krenulo je obećavajuće jer kada sam prvo došao na FER gužva je bila takva da sam mislio da će prije kiše odliti svoje godišnje brojke i promijeniti se sva godišnja doba prije nego ću ja doći na red u menzi. Otišao sam nešto obaviti pa se red ipak smanjio i bilo je obećavajuće da ću doći na red. Vani je još uvijek kiša. Čekanje je bilo kratko, ali slatko, promatranje linije otkrilo je veliki izbor, oči su se povećale jer je sve izgledalo primamljivo. Odlučio sam se za juhu od rajčice, lazanje, kupus salatu, pitu od jabuka i dva pudinga od čokolade. A sada krenimo na hranu, mjesto radnje stol, vrijeme radnje nešto iza 13 sati, interijer, akcija... Prvo je bila juha i ona me oduševila. Prije svega servirana u zdjelici, a ne u metalnoj čaši. Okus je bio poput domaće juhe, a to je nešto što je najveći kompliment industrijskoj juhi. Ovdje nemam nešto previše za dodati jer ipak ovo je juha, za mene samo nužno zlo i prepreka za dolazak do glavnog jela. Pa krenimo na drugi čin. Mjesto radnje stol, vrijeme radnje iza 13 sati, interijer, akcija... I tako dolazimo do glavnog jela, za kojeg sam naivno mislio da su lazanje jer su stvarno tako izgledale. Račun nije pomagao jer je pisalo samo ”Ručak 3”, pa sam se morao osloniti na svoje gurmanske osjete koji su zaključili da se ipak radi o musaki. No, nema potrebe za tugom i musaka je fina, pa i kad je iznenadna. Krenulo je jako dobro, sve je bilo vrlo ukusno, tanjur je bio pun i činilo mi se da ću se prvi puta u nekoj menzi stvarno najesti. Onda se pojavio lovorov list. Skrivajući se u jednom sloju musake, lovorov list bio je nenadani napadač koji je izašao iz offsidea kao Pippo Inzaghi u najboljim danima. I tu je sve krenulo nizbrdo, nakon griza lovorovog lista musaka više nije bila ista i morao sam ostaviti komad sa strane jer ga više nisam mogao jesti. Bilo mi ga je žao vidjeti kako stoji sam, mislio sam da će početi pjevati ”Hello from the other side” kao Adele. Čin drugi nije dobro završio, možda će finalni čin donijeti ipak neku deus ex machinu i poboljšati doživljaj za gledatelja. Mjesto rada stol, vrijeme radnje iza 13 sati, interijer, akcija... U finalnom činu sudjelovali su pita od jabuka i pudinzi od čokolade. Za njih mogu dati samo pohvale jer su stvarno bili odlični. Pita je bila baš onakva treba biti , nije bila presuha, osjetile su se jabuke i ne bih imao ništa protiv ove pite da sam ju dobio i u nekom boljem restoranu te sam za nju platio više nego za cijeli ovaj ručak u menzi. A pudinzi, jel treba stvarno nešto dodati o pudiznima od čokolade?
Konačna ocjena ovoj menzi su 4 pudinga jer onaj lovorov list nikako nije trebao iskočiti iz offsidea. Vani pada kiša, vrlo vjerovatno pada i vlada, ali ja sam sretan. Bio sam ljubomoran na svoje kolege, pa sam se na svoju ruku morao uvjeriti što je tako posebno na građevini. Utrčavam u fakultet i odmah primjećujem krasno uređenje fakulteta, sve neke moderne površine, dizajnerski lusteri, a škicnuo sam i u jednu od dvorana i mogu reći da sam iznenađen kako dobro izgleda. I tako se ja muvam po faksu nemam pojma gdje je menza te me simpatična studentica upućuje u podrum. Podrum?! Na prvu ne zvuči obećavajuće moram priznati. Ubrzo pronalazim menzu dva kata ispod prizemlja i stajem u red. To je zapravo restoran odnosno privatna menza pod imenom Odeon! Moja očekivanja su naglo skočila. Interijer klasično menzaški, ništa pretjerano, plastični stolnjaci sa cvjetićima me vraćaju u djetinjstvo jer su ih sve babe u Dalmaciji imale na stolovima u dvorištima. Jedini sam klipan bez one torbice sa priborom za precizno crtanje, ali strpljivo stojim u redu i pravim se da ne kužim da me svi gledaju sa čuđenjem. Kad imaš 210cm s vremenom se navikneš. Moj je red i već vidim da ću se dobro najesti, a pošto je petak na meniju je riba. Sjedam na jedini stol bez stolnjaka,ah. Kakva će to biti gozba. 1.Pohani file od morskog psa i blitva s krumpirom. Kad sam ugledao morskog psa na meniju znao sam da ga moram uzeti. Osjećam se macho dok režem ajkulu. Dobro nije ajkula priznajem. To je mali morski pas modrulj, uglavnom nepoželjan gost u ribarskim mrežama. Kroz povijest hrana Dalmatinske sirotinje. Morskog psa sam jeo prije, ali nikad u menzi. Dobio sam dva mala fileta i baš se mislim kakav je ovaj morski pas pehist. Mogao se rodit kao velika bijela psina i biti gospodar u moru, ali jadnik se rodio kao nepoželjan psić u Jadranu gdje mu je malo nabrijanija lignja životna prijetnja. Pohani dio je skroz dobar, nije mastan, meso je taman mekano i aromatično. Ima okus kao oslić samo mrvicu intezivnije. Uživam. Blitva s krumpirom je malo bljutava, ali vrlo lako sam to ispravio s malo soli, nedostaje joj arome, izgleda da je raskuhana. Sve u svemu odlično, razmišljao sam o čašici bijelog vina koja bi se savršeno uklopila. 2.Pohane lignje. Apsolutni klasik menzi petkom. Lignje sam dobio u maloj zdjelici s tartarom. Porcija je dosta dobra. Prvi zagriz me šokirao. Prvi kolut je užasno slan. Ma možda ih nisu dobro promiješali pomislim i pokušam s krakićima. I dalje je užasno slano. Da sam izvadio živu lignju iz mora i pocuclao ju vjerovatno bi bila manje slana. Uzimam još jedan umak od tartara i utapam pohane lignje u umaku da razblažim slanost. Realno šteta jer su taman fino hrskave, lijepe boje i odličnog mirisa. Psujem malog od kuhinje koji je presolio potencijalno najbolje pohane lignje u zagrebačkim menzama. Ovo jelo mi ostavlja slan okus u ustima. Tu je veliki sokić sa kravama koje tegle kolica. VELIKI! Od 0.25L! Sretan sam kao malo dijete jer prvi put vidim ovakvo pakiranje. Salata je bila klasika, malo prežvakava i nezačinjena. Građevina me oduševila i siguran sam da će mali od kuhinje biti racionalniji pa će lignje biti manje slane. Menzanje Daje 4.5/5 pudingića i to samo zbog preslanih liganja i nezačinjene salate. Nakon neprospavane noći zbog velike navale obožavateljica radi intervjua za Mojfaks.com (lažem, zbog kolokvija) ekipa Menzanja krenula je u nove pobjede. Na redu je Agronomski fakultet, veliki misterij, te menza u koju još nismo zalazili. Potkovani mnoštvom informacija krenuli smo na Agronomski fakultet, onu veliku zeleno-žutu zgradu na Hondlovoj. Pošto nam ponos nije dozvoljavao da upitamo nekoga gdje je ulaz i s obzirom da je naša mogućnost snalaženja na nepoznatim prostorima nadprosječna, ulaz smo pronašli tek nakon što smo se samouvjereno nosom triput zabili u zaključani sporedni ulaz. Faks je dosta miran i sterilan, podsjeća na bolnicu, a zabrinuta lica koja smo susreli ne čekaju dijagnozu već rezultate kolokvija. Samouvjereno prolazimo kroz faks i tražimo menzu. Menze nema. No, ima prepariranih životinja. Menzanje je animal friendly blog, pa smo zastali da se zadivimo preprariranoj kuni. Izgledala je dosta zastrašujuće iza stakla. Možda se pitate zašto se preparirani ris nalazi na Agronomskom fakultetu? E pa ne nalazi se, a ne nalazimo se ni mi. Google je naš najbolji prijatelj, a najbolji prijatelj nam je dao informaciju da nismo na Agronomskom fakultetu, već na Šumarskom. Kakvi debili… Na svu sreću Agronomski fakultet udaljen je samo par koraka od naše trenutne destinacije, pa smo povrijeđenog ega i pomoću uputa našeg najboljeg prijatelja krenuli prema njemu. Bilo je vrijeme da uključimo svoje senzore za menzu (da, to mi imamo, nemojte biti ljubomorni) i nakon samo par metara nanjušili smo miris današnjeg menija popraćen uz zvukove udaranja pribora u tanjur. Vođeni mirisom i zvukom ulazimo u podrum Agronomskog fakulteta (ovaj put stvarno), a osjećaj je kao da smo ušli u pariške katakombe. Istina, nije bilo kosturskih glava i mi nikad nismo bili u pariškim katakombama, no siguran sam da se ova dva iskustva mogu usporediti. Ulazimo u menzu, manja je nego što smo očekivali, u redu stoji par ljudi i atmosfera je jako „domaća“, teta koja ti provuče iksicu doslovno svakog studenta zna poimence i sa svakim je imala nešto za popričati, pa smo se osjećali kao da ovdje ne pripadamo. Čudan termin, pripadnost menzi, za kojeg smo potpuno shvatili što znači. Vadim novčanik i shvaćam da u njemu nema iksice. Sočnim psovkama sam počastio ljude u redu i ovim putem im se ispričavam na tome. Na svu sreću kolega mi je posudio svoju, pa sam brže bolje morao smisliti što ću jesti. U ovoj menzi se za razliku od ostalih prvo naručuje pa se tak onda dobije na tanjuru, a ja sam se odlučio na… PART 1 Mesne okruglice i zelenu salatu. Da, samo to. Ne zato što nisam želio više, već zato što na popisu jela nije stajao pire krumpir, pa sam mislio da se uz mesne okruglice podrazumijeva i pire krumpir. Možda malo glupo razmišljanje s moje strane, ali tko jede mesne okruglice bez pirea? Mesne okruglice su bile fantastične, umak je bio dovoljno kremast i podsjetile su me na mesne okruglice koje mi mama s puno ljubavi sprema kod kuće. Kao što vidite imao sam samo žlicu, pa sam par komadića zelene salate pojeo rukama, kao Genghis Khan. Salata je bila dobro začinjena, hrskava i osvježavajuća. No, ostao sam gladan i bez iksice, najgora noćna mora svakog studenta polako je postajala stvarnost. PART 2 Potraga za iksicom je počela, izlazimo iz menze i trčimo na tramvaj za EFZG gdje sam ju zadnji put koristio kako bih uzeo klasični doručak, sendvič s tunom (5 od 5 pudinga). „Jel tu možda ostala moja iksica?“ upitao sam tetu. Promrmljala je nešto što nisam razumio i zahvalio sam joj se jer ponovo mogu jesti, pa sam takav sretan, ali još uvijek gladan otišao u menzu EFZGa. Nisam se htio kockati i igrao sam na sigurno, pa sam uzeo bečki, blitvu s krumpirom, zelje i kolač koji je trebao zaokružiti čitavu priču. Bečki je bio sočan i uvijek je dobar izbor, a blitvu s krumpirom ili mrzite ili volite, vjerojatno zbog blitve, ne krumpira. Ja je iz nekog razloga volim i teško je opisati što je čini dobrom ili lošom. To je jednostavno blitva. Zelje za razliku od blitve nije konstanta, uzmem ga skoro svaki put i nikad ne znam što očekivati, slatkasto ili gorko, nekad mekano, a u zadnje vrijeme je nekako „tvrđe“, teže se žvače i iskreno bih htio saznati koji je razlog tome. Zelje i ja imamo love-hate relationship i mislim da ga neću jesti bar 5 godina nakon završetka faksa. Kolač se zove Berliner i iskreno bi mi lakše bilo da se pivo zove tako jer nisam siguran koliko su njemci vrsni slastičari. Izgleda kao svaka rođendanska torta koju bi kao klinci jeli na rođendanima, a one mi nisu u najboljem sjećanju. Po okusu je dobar, punjen generičnom čokoladnom kremom i ne toliko suhim biskvitom, no nažalost se raspada i problem ga je nabosti na vilicu, kao da ne želi biti pojeden. Najgora studentska noćna mora pretvorila se u predivan san, pa sam se i više nego sit mogao uputiti na kavu gdje inače diskutiramo o najvažnijim temama današnjice. Sport, izlasci i žene. Na Agronomskom fakultetu nisam se dobro proveo, no naučio sam kako menza može davati osjećaj pripadnosti. Ne vjerujem da je to zbog toga što ne studiram tamo jer ovaj osjećaj nemam u drugim menzama. Što se jela tiče ocjene bi mogle biti raznolike, no ovog sam puta odlučio dati ocjenu avanturi. ZA OVU AVANTURU MENZANJE DAJE: Petak, dan za...ribu. Borba domova se nastavlja i danas je na redu menza SD Stjepan Radić, poznata „Sava“. Otišao sam sa starim kolegom iz srednjoškolskih klupa, pa putem do same menze komentiramo studentski dom i njegovu okolinu i zaključujemo da je vrlo pogodna za konzumaciju svega što vole mladi. I neki stariji ako su vitalni ili proživljavaju krizu srednjih godina.
Višesatno namjerno izgladnjivanje uz knjigu u knjižnici prije odlaska u menzu učinilo je svoje. Učenje je bilo jadno, ali otvorio se apetit i previše se veselim hranjenju. Menza je čak i poluprazna, istina došli smo kasno, oko 4 popodne. Bilo je možda 10 studenata unutra. Uvijek se potajno nadam pohanim lignjama petkom. Bacam pogled preko staklenog izloga, skeneri za lignje se uključuju i ne registriraju ništa. Opet ništa od vas, lignje moje. Kažem ja teti može riblji štapići, a ona odma stavlja i kuhani krumpir bez pitanja. Je li to dobra ili loša usluga, ne znam ni ja. Valjda je takav meni. Dalje sam uzeo još rižoto s lignjama. Kad već ne mogu pohane, ovo je druga najbolja opcija. Nadam se. 1. RIBLJI ŠTAPIĆI I KRUMPIR E ovo mora biti dobro. Ovo je nemoguće zeznuti. Klasik svačijeg djetinjstva - najnezdravija moguća stvar koja ima veze s morem, barem u teoriji. Koliko je posto ribe unutra, ne znam, nije mi to previše niti bitno dok god je fino. Ovo su neki malo veći štapići, i nisu štapići, više su pločice. Tanki su i široki. Nemoguće postaje moguće. Prvi zalogaj, odma razočaranje. Hladno ulje se sljeva niz tvrdi pohani dio. Unutra gnjecavo i nikakvo. Savršena kombinacija. Ironičan sam. Možemo i dalje s ironijom. Štapići su jako fini. Mogao bi ih deset pojesti bez problema koliko su dobri. Nikad bolje nisam jeo. Dosta ironije sad. Stvarno su loši, žao mi je, rado bih ublažio recenziju, ali ne želim lagati čitateljima. Ima i neki sloj između pohanog i same „ribe“, kao koža nekakva, nemam pojma. Sve u svemu, loše. Krumpir koji nisam tražio dobio sam u solidnoj količini. Na pola puta između pirea i običnog kuhanog krumpira. Čak me iznenadila slanoća, volim ja tako malo slanije. Nema se ovdje puno više za reći. Nije bezličan, puno bolji dio tanjura. 2. RIŽOTO S LIGNJAMA Izgleda suho. Suho je. Znam da je 4 popodne i ovo je bilo u izlogu već par sati vjerovatno, ali je ovo presuho, kao da jedem običnu rižu, rizi bizi s graškom, samo umjesto graška komadi lignji. Komadi lignji su oskudni, puno više krakova od onih kolutova. Nisu tvrdi, okus solidan. Ali dok se pojedu lignje ostaje nam taj takozvani rižoto koji ima preslab okus. Nisam se baš nauživao, a imao sam velike nade. Premalo lignji, presuho, preslab okus. Ali ajde, prolazna ocjena na račun kasnog dolaska u menzu. Sve u svemu, otužan odlazak u menzu, barem što se tiče hrane. Možda sam ja baš pogodio najstarije tanjure. Kada na tacni na kojoj se nalaze lignje i bilo što pohano najbolja i najzanimljivija stvar bude kuhani krumpir, situacija nije dobra. I stvarno mi je žao što nije bilo dobro, jer iako smo mi superturbo cijenjeni kritičari, više volimo hvaliti nego ovako, ali što mi tu možemo. Pobjedu u Borbi domova u ovoj rundi lagano odnosi Cvjetno, čistim knockoutom. Nadamo se boljoj predstavi, ili možda samo više sreće s naše strane, za sljedeći posjet menzi na Savi. Sljedeći put bismo mogli doći preko tjedna, možda nas tu osvoje. OD MOGUĆIH 5 PUDINGA MENZANJE DAJE: Evo i Uskrs je prošao te možemo opet po starom. Sigurno nitko nije mogao odoljeti francuskoj salati, kuhanoj šunki, raznovrsnim kolačima i sličnom, a neki su po povratku ponešto i ponijeli. Kako to uvijek bude poslije svakih praznika, sad kreću pripreme za ljeto i nema više izgovora. Svi kreću od ponedjeljka (u ovom slučaju možda od utorka, tko kreće za Uskrsni ponedjeljak...). Kako uz pomoć menze doći do tijela za plažu? Današnja recenzija će pokazati kako je moguće, no ipak preporučamo menzama da poslije svakih praznika uz normalne menije uvedu i posebnu kategoriju „fitness menu“ i tako daju do znanja kako brinu o studentskom zdravlju i našim tijelima. (or not?). Iako je bilo teško prisiliti se od svih mogućih kombinacija uzeti onu najzdraviju, najmanje kaloričnu ili kako god već rekli, karakter je odradio svoje (ili jutarnje vaganje). Svaka menza pa tako i ova u sklopu Studentskog doma Cvjetno s vremena na vrijeme ima neke kombinacije koje će zadovoljiti „fitness“ ekipu. Protein part – Pileći file Na tanjuru ispred nas je nalazi božanstvo među sportašima i body builderima, a to je pileći file na žaru. Jelo koje, kada se pojavi u menzi, nestane kao i Agrokorov novi kredit, brzinom svjetlosti, pa stvarno morate biti u kondiciji da ga uhvatite. No tu za nas sportaše ne bi trebalo biti problema jer mi sebi isplaniramo šest obroka dnevno, točno u minutu pa tako i cijeli dan, treninge i sve ravnamo prema tom pilećem fileu. Kako je ovo ipak situacija „čišćenja“ nakon praznika i malo laganije prehrane, jedan file će biti dovoljan za ručak. Kažu najbolja dijeta je ona bazirana na proteinima pa će ovaj obrok taman dati nekih 20 – 30 grama proteina (bjelančevina na hrvatskom i ne ljudi, to nisu steroidi). Vrlo dobro pečen file koji je definitivno odradio svoju ulogu. Low carb part – blitva i salata Kako sam i rekao da je ovo dijetna faza poslije praznika onda i prilog uz piletinu mora ići u tom smjeru. Proteinski dio obroka smo zadovoljili, a prilog blitve s krumpirom (u tragovima) se također uklapa u proteinsku low carb prehranu. Možda je ovaj dio tanjura malo duže kuhao od preporučenog, ali ne zamjeramo jer ovaj put je bitna svrha, a ne tekstura i okus iako je i taj dio prolazan. Salata sa strane popunjava ovaj obrok količinski bez dodatnih bespotrebnih kalorija s kojima smo i dovoljno pretjerali preko praznika. Ovaj obrok je pokazatelj kako s menzom možete živjeti svoj zdravi, fitness život. Menza Cvjetno je vrlo uspješna u pripremi obroka koji zadovoljava naše proteinske potrebe. Ručak je odrađen, trening slijedi, a nakon toga možda i pošaljemo dopis da Cvjetno postane fitness destinacija studenata koje nudi kompletnu uslugu. OD MOGUĆIH 5 PUDINGA MENZANJE DAJE: Šala mala, ovaj put nije uslišana ničija želja niti se ikoga išta pitalo, gastro gurui uzeli su stvar u svoje ruke i otisnuli se put Građevinskog fakulteta. Odlični dojmovi iz prošlosti što se tiče hrane u ovoj menzi natjerali su nas na ovaj sebičan čin jer kao što smo vidjeli po broju glasova za Građevinu, ne biste Vi nas nikad poslali tamo. Don't judge us. Ulaskom na krivi ulaz odmah smo se našli u gužvetini te krenuli s probijanjem na kraj podužeg reda u stilu igrača američkog nogometa. Ili kao do WC-a u krcatom klubu, možda je nama svima bliža ta usporedba. Zaokupljeni tim probijanjem nismo uopće vidjeli što je na meniju te smo živjeli u neznanju i misteriji dobrih 10 minuta, sve dok nismo stigli skroz do teti iz menze. Pod velikim vremenskim pritiskom i iz solidarnosti prema ljudima koji čekaju iza nas, morali smo donijeti odluku o tome što ćemo jesti jako brzo. Zaboravio sam reći da u menzu nisam išao sam, sa mnom je bio kolega s faksa, pa tekst do sada izgleda kao da sam podvojena ličnost. Odsad idemo u prvom licu. IDEM* u prvom licu. Izabrao sam pečenu piletinu i pomfrit s majonezom na jednom tanjuru i pohani sir na drugom tanjuru. To mi je servirala teta u menzi. Daljnji dio ovog stresnog puta morao sam obaviti sam. Vidio sam nekakvu krem juhu jako svijetle boje bez jasnih plutajućih identifikacijskih komadića, a nikoga nije bilo oko mene da mi sa sigurnošću potvrdi od čega je. Kroz glavu su mi prošli traumatični trenuci kada sam na svim oblicima švedskog stola napravio takvu grešku, i očekujući moje ljubljene gljive na kraju dobio krem juhu od krumpira. Koju kao što ste mogli zaključiti, nemogu smisliti. Kolega kaže „ma od gljiva je valjda“ pa sam skupio hrabrosti, YOLO, i stavio ju na tacnu. Još sam uzeo nekakav sokić na slamku. Napokon idemo jesti. 1. JUHA Trenutak istine. Od čega si, juho? Hoću li se po tko zna koji put prevariti i biti primoran jesti jednu od najgorih juha (meni osobno, bez uvrede ljubiteljima iste) u povijesti? Na moju sreću, kada sam žlicom malo propackao po površini juhe na svjetlo su izašle male gljive. Laknulo mi je. Juha sama po sebi, onako. Ništa specijalno. Zadovoljavajuće gusta i ima onih malih okruglih nakupina masti/koncentrata, neznam ni ja što je to točno, koji su meni osobno odlične. Nemam ništa protiv juhe iz vrećice. Ali okus je malo bezličan, ako se ne zahvate ti komadi gljiva teško je i odgonetnuti o kakavoj juhi se radi, više se osjeti okus popratnih sastojaka, dakle mrkve i prešina. komadi gljiva dosta sitni. Juha je ni tamo ni vamo, prosjek prosjeka. Bit ću milostiv i dati malo višu ocjenu da se zaokruži i jer sve su juhe od gljiva lijepe na svoj način – 3 od 5 2. PILETINA I POMRIT I majoneza. Piletina izgleda odlično. Radi se kao što vidite na slici o batku s malo zabatka. Čim ja vidim ove zagorene dijelove po koži/korici kako god, odmah znam da je to to. Koža tanka i tamna, ma predivno. Još je ostalo vidjeti je li meso suho. NIJE. Sve je školski napravljeno, pravi okus piletine kao s onih rotirajućih peći, taman slano, odlično je. Jedino sam morao obuzdati potrebu da batak jedem rukama da me nebi čudno gledali. Ali me zato pomfrit gleda onako jadan i nikakav, tužan, svjetle boje. Sve me strah na što će to sličiti. Vidim da je star, dok ga podignem u zrak odma se savije. Neki su bili čak i mokri sami po sebi a to nemogu gledati. Ove što nisu bili mokri sam sve pojeo i čak su me iznenadili. Ovo je prije 4 sata bilo ODLIČNO. Nije hrskavo ali ima okus, nije da su unutra sirovi, pravi pomfrit kao u McDonald'su. Majoneza nije Zvijezda, to znam. Neznam je li kućna radinost ili neki drugi brand, ali nije loša, dosta je slana, više baca na neki umjetni umak od vrhnja. Kao naprijer u McDonalds'u opet. Nema na čemu MCD, uz našu reklamu i malo sreće možda postanete globalna firma. Ako ne osuđujemo pomfrit zbog njegove dobi jer ipak treba poštivati starije, ovom tanjuru dajem ocjenu 4 od 5. 3. POHANI SIR Izgleda kao svaki pohani sir, klasika. Malo nestrpljivog sira viri van, vjerovatno želi pobjeći od suda Menzanja. Pitao sam kolegu koji je svoju porciju već završio je li gumenast, kaže nije. I stvarno nije. Ali nema okus po siru. Ima okus kao uštipci. Pravi plosnati uštipci, slani, ne fritule. Ako ovo čita netko s hercegovačkim korijenima sigurno zna o čemu govorim. Obožavam uštipke, ali se osjećam malo prevareno. Stvarno je više kao da jedem tijesto nego sir. Ovaj pohani omotač je dobar, nije prepečen i lijepo je začinjen. Iskustvo je bolje dok se jede s majonezom. Da su me upozorili da ovo neće imati okus po siru, bilo bi 5 od 5, ovako dajem 3 od 5. Strogost na razini. 4. SOKIĆ Vindija s kravama koje nešto tegle na ambalaži. Okus neodređen, vjerovatno piše od čega je. Dobar. Nećemo ga ni ocjenjivati. Sve u svemu, ovo je nadprosječna menza. Izgleda dobro, Iako se čini da je ogromna gužva nema klaustrofobije dok se sjedne. Mogla bi se ovdje slaviti Prva Pričest nekog klinca koji nije zaslužio bolji restoran. Nije prošao treći razred s 5. Prijašnja iskustva na Građevini su bila bolja, ali i ovo lošije je bolje od većine menzi u gradu. Nadam se da ste se snašli u toj rečenici.
OD MOGUĆIH 5 PUDINGA MENZANJE DAJE: U anketi ste odabrali menzu EFZG-a, pa da vidimo “što se to tamo kuha“. Prvi dojam pri samom dolasku pred menzu bio je zanimljiv. Restoran pun, a red ispred skoro koliko i ljudi unutra. Ovo daje menzi poneki plus jer kada idete u pravi restoran njegova prenapučenost često korelira s kvalitetom hrane. Iako gužva u pravilu djeluje odbojno, kod restorana to daje na važnosti jer me onda baš zanima zašto svi tamo idu, što je toliko dobro? Menza EFZGa je definitivno uspjela u tome, a naravno i za očekivati je da ekonomisti znaju prodavati, u nekim slučajevima samo priču. Iskustvo ovog #menzanja definitivno nije samo magla.
Tjestenina se uglavnom smatra predjelom pa sam tako i ja u ovom slučaju pristao da glavno jelo iz ovog menija bude predjelo. Svi smo jeli špagete barem jednom u životu i prilično sam siguran da su to bili s bolognese umakom. Ovi špageti možda nisu baš tako dobri. Moram priznati od ovoga sam očekivao više jer je tijesto bilo mrvicu prekuhano. Veću koncentraciju sam preusmjerio na umak. Jednom riječi: bezličan. Kao umak koji treba zaokružiti cijelu priču oko ovog svjetsko poznatog jela, ovaj bolognese to nije uspio. Jedno od najzastupljenijih jela talijanske kuhinje ipak nije doseglo svoj vrhunac u ovoj menzi. No, pomirio sam se s tim i svoju sreću pokušao pronaći u… 2. Pljeskavica i pečeni krumpir Kao vrsni poznavatelj rada mnogih zagrebačkih pečenjara mogu reći kako ponešto znam o pljeskavicama, toj teksturi i vrhunskom osjećaju koji daje u 4 ujutro nakon izlaska taman dok čekam noćni tramvaj. U slučaju da ovu pljeskavicu probate u tim trenucima nakon izlaska onda je to definitivno jako dobar odabir jer u tim trenucima vrijedi ona poznata „glad je najbolji kuhar“. Budući da je ovo bilo vrijeme ručka između predavanja onda drugačije gledam na ovo jelo. Velika gužva u menzi i brza priprema su ostavili tragove na ovoj pljeskavici i pri tome mislim doslovno jer ova koja je mene dopala je, izgleda, bila prva koja se krenula pripremat, ali završila posljednja. To je malo pokvarilo dojam, iako znam ljude koji vole malo „zapečenije“, to nije moj izbor. Što ne znači da sam okus nije dobar, štoviše solidan, a u 4 ujutro savršen. Pečeni krumpir je bio zadovoljavajući prilog i tu nemam zamjerki kao ni na salatu koja je također bila dio menija. U menzu EFZGa išli smo prema vašoj želji. Možda nije ispalo kako smo očekivali, no možda sam samo pogodio „krive tanjure. Kao pravi gastrogurmani prolaskom pored ove menze ćemo se uvijek zapitati „Restoran je opet pun, možda imaju nešto novo, bolje?!“ OD MOGUĆIH 5 PUDINGA MENZANJE DAJE: PS. Da pišem ovaj post u 4 ujutro mislim da znate koja bi ocjena tada bila. Danas je četvrtak što znači da je jučer bila srijeda odnosno studentska srijeda, a kao pravi student nevoljko ih propuštam te sam sinoć obavio studentsku dužnost partijanja usred tjedna i pijenja jeftinog vina. Svi znamo koje su nuspojave jeftinog vina, koje sam ja odlučio suzbiti masnim i obilnim ručkom u Studentskom Centru ili SC-u kako je poznat u studenskom žargonu. Redovit sam gost u menzama SC-a, od kojeg živim nekih dvjesto metara udaljenosti, pa već znam kakvu ponudu očekivati i što izabrati no danas sam zbog vas odlučio eksperimentirati i kušati nešto novo. SC ima tri linije, jednu brzu i dvije „normalne“, a ja sam izabrao lijevu liniju zbog šarolike ponude te sam se počastio menijem i jednim dodatnim glavnim jelom. 1. Pečenice i pire krumpir (krompir?) kako god ga već zovete Ovo jelo je inače klasik britanske kuhinje (koju samo Britanci vole) te je vjerno skuhano u tom stilu. Pečenice su bile pečene…uglavnom. Laganog ljutog okusa, hrskave izvana, mekane iznutra te iziskuju vrlo malo žvakanja što je bila odlična vijest za moju vilicu koja se noć prije umorila žvakanja odstajalog kruha i žilavog mesa ispred fast fooda u 3 ujutro. Pire krumpir je bio temeljito zgnječen (možda malo pretemeljito) bez osobita okusa, baš onako kako ga je i britanska kuhinja zamislila. Sveukupno dajem ocjenu 3/5. 2. Ćevapi i kuhano povrće. Dragi moji ovo je apsolutna zvijezda današnjeg obroka. Iako će neki možda reći kako je čudno upariti ćevape i kuhano povrće, ja moram reći da su mi u SC-u priredili snažnu gastronomsku metaforu. Ovo jelo je poruka i simbol našeg društva, mješavina istoka i zapada. Ćevapi predstavljaju balkan i naš način života, ljut i mastan, zamješan od različitog mesa, lošeg, ali snažnog okusa. Dok s druge strane imamo bljutavo i blijedo povrće bez nekog stava koje se pokušava uklopiti u bilokakav tanjur i svidjeti se svima. Ovo jelo predstavlja našu težnju kao društva da se uklopimo u zapad. Oh, kakvi virtuozi vode menzu u SC-u, a možda im je samo nestalo pomfrita što je lako moguće. Kombinacija ćevapa i povrća je užasna… ćevapi su masni i žvakasti, a povrće bezukusno, ali dajem ovom jelu 5/5 za umjetnički dojam i snažnu vrlo očitu poruku koju šalje. Ostatak mog menija je standardan puding-odličan (iako se opet otvorio dijagonalno tako da sam na rubovima imao foliju…TRAGEDIJA!), juha od gljiva je standardno bez gljiva, ali s daškom arome i puno papra. Danas sam ostvario svoj naum i umirio svoj trbuh, primio metaforu koju nam šalje SC i ono što je najbitnije vidio da nisam jedini koji očajava zbog nadolazećih kolokvija. Preporučam vam da sami isprobate fuziju istoka i zapada i doživite ćevape na skroz nov i čudnookusan način! OD MOGUĆIH 5 PUDINGA MENZANJE DAJE: |
ArchivesCategories
All
|